U Strasbourgu je 16. ožujka 2010. Europski sud za ljudska prava, nakon postupka pred Velikim vijećem suda (17 sudaca), objavio presudu u predmetu Oršuš i dr. protiv Hrvatske.

Predmet se odnosi na 14 učenika iz dvije osnovne škole iz Međimurja (Macinec i Podturen) koji su se putem svojih odvjetnika (Europski  centar za prava Roma iz Budimpešte i Lovorka Kušan) žalili Velikom vijeću Europskog suda za ljudska prava da je:

-       sudski postupak koji su vodili u Hrvatskoj protiv gore navedenih škola predugo trajao (članak 6. Konvencije),

-       da im je bilo uskraćeno pravo na obrazovanje (čl. 2. Protokola 1. uz Konvenciju), te

-       da su bili diskriminirani u uživanju prava na obrazovanje zbog svoje romske pripadnosti jer su tijekom osnovnoškolskog obrazovanja bili u određenom razdoblju ili cijelo vrijeme smješteni u tzv. „romske razrede“ (čl. 14. Konvencije u vezi sa čl. 2. Protokola br. 1.).

Veliko vijeće Europskog suda detaljno je analiziralo činjenice za svakog od 14 podnositelja, te relevantne međunarodne ugovore s područja ljudskih prava (VE, UN, UNESCO), i druge međunarodne dokumente (izvješća Europske komisije protiv rasizma i netolerancije, Savjetodavnog odbora Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina, dokumente Odbora ministara Vijeća Europe, povjerenika za ljudska prava, Parlamentarne skupštine Vijeća Europe) koji se tiču položaja i obrazovanja Roma.

Sud je utvrdio da je podnositeljima:

-  povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku stoga što je Ustavnom sudu Republike Hrvatske trebalo više od 4 godine da riješi ovaj predmet, posebice imajući u vidu da se radilo o važnom predmetu koji se odnosio na pravo na obrazovanje djece – jednoglasna odluka[1].

-       glede prigovora diskriminacije u obrazovanju Sud je tijesnom većinom (9 : 8 glasova) utvrdio indirektnu diskriminaciju podnositelja u vrijeme dok su polazili osnovnu školu.

Pri tome je Sud izričito istaknuo napore koje ulaže Republika Hrvatska da osigura obrazovanje romske djece, činjenicu da na strani hrvatskih tijela nije bilo diskriminacijske namjere, te da su bile poduzete i druge pozitivne mjere kao što je omogućavanja besplatnog školovanja nakon završene osnovne škole.

Međutim, tijesna većina sudaca Velikog vijeća, unatoč navedenom, zaključila je da u vrijeme kad su podnositelji polazili školu, nije bilo adekvatnih jamstava, koja bi osigurala razumni odnos razmjernosti između sredstava koja su bila korištena i legitimnog cilja kojem se težilo.

U kontekstu ovog predmeta u kojem su samo pripadnici jedne etničke grupe bili stavljeni u zasebne razrede, povezujući to sa činjenicom da su se roditelji druge djece protivili uključivanju romske djece u mješane razrede, Sud smatra da je država, odnosno da su državna tijela trebala objektivizirati svoje načine rada, odnosno svoju praksu.

Povreda je utvrđena zbog nedostatka jasne i specifične pravne osnove za stavljanje djece koja nisu znala hrvatski jezik u zasebne razrede, te zbog nedostatka transparentnosti i jasnih kriterija za premještaj djece iz romskih u mješane razrede.

Na temelju navedenog 9 sudaca Velikog vijeća Europskog suda zaključilo je da stavljanje podnositelja u mješovite ili samo romske razrede u vrijeme njihovog osnovnog obrazovanja nije imalo objektivno i razumno opravdanje.

Utvrđujući navedno, Sud nije smatrao potrebnim ispitivati prigovor podnositelja koji se odnosio na povredu prava na obrazovanje.

Za utvrđene povrede Europski sud je svakom od podnositelja dosudio 4.500 EUR, te svim podnositlejima zajedno troškove postupka u iznosu od 10.000 EUR.

Osam sudaca Velikog vijeća Europskog suda glasalo je protiv te presude i dalo zajedničko izdvojeno mišljenje. Oni smatraju da ovaj predmet nije predmet o položaju manjine općenito, već da se odnosi na konkretna pitanja načina obrazovanja podnositelja u dvije škole, i to zbog nedovoljnog znanja hrvatskog jezika. Činjenicu neznanja jezika podnositelji nisu osporavali niti pred domaćim niti pred  Europskim sudom za ljudska prava.

Osam sudaca smatra da je većina procjenjivala ovaj predmet kao sredstvo za daljnji razvoj koncepta indirektne diskriminacije u praksi Europskog suda.   Kao rezultat takvog pristupa, ova presuda je postala presuda o položaju Roma općenito, a ne presuda utemeljena na činjenicama predmeta, jer su sukus i opseg ovog predmeta promijenjeni i interpretirani iznad okvira zahtjeva podnositelja pred Sudom.

Ujedno, većina sudaca nije uzela u obzir da je jedno od prava manjina i pravo na „očuvanje različitosti“, te da odvajanje ne predstavlja uvijek ugrozu. Posebice, kao u ovom slučaju, kad su škole provodile razne društvene aktivnosti  i druge mjere u kojima su sudjelovala djeca zajedno u školama koje su polazili zajedno s drugom djecom.

Stoga je 8 sudaca Europskog suda zaključilo da je stavljanje djece u samo romske razrede  tijekom osnovno-školskog obrazovanja imalo legitimni cilj, te da su primjenjena prihvatljiva sredstva za organičeno razdoblje bez drugih mogućih alternativa tada, odnosno da je postojalo objektivno i razumno opravdanje za mjere koje je država poduzimala.

Ujedno, suci su naglasili da u situaciji kad je Europski sud preinačio dobro obrazloženu presudu Ustavnog suda Republike Hrvatske koja se temeljila na konvencijskim principima, kao i jednoglasno usvojenu presudu vijeća tog istoga Suda, da je tijesna većina trebala uvjerljivije argumentirati svoju odluku, te ponuditi praktične smjernice o tome kako dalje razvijati i primjenjivati  koncept indirektne diskriminacije.

U slučaju ovog predmeta koji se odnosi na sferu socijalne politike u kojoj države imaju prilično široku slobodu procjene, Sud je trebao biti posebno oprezan da ne prijeđe granice svoje nadležnosti i preuzme ulogu nacionalnog suda, i to u situaciji kad je veliki broj sudaca tog Suda podržao pristup kakav je zauzeo Ustavni sud RH.

Nakon detaljne analize ove presude, započeti će postupak njezinog izvršenja pred Odborom ministara Vijeća Europe.

[1] Istu odluku donijelo je ranije i vijeće suda.

Komentari (0)

RSS feed Comments

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Subscribe via email (Registered users only)

Dodaj komentar Preview